Diplomirala sam farmaciju na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu. Posle završenog fakultetskog obrazovanja 2001. godine, počela sam karijeru u vršačkom Hemofarmu. Tamo sam provela oko dve godine – prvo kao pripravnik u proizvodnji gde sam imala priliku da prođem kroz različita odeljenja, zatim kao deo inženjerskog tima koji je sagradio novi pogon Injekcionih proizvoda (tada prvi pogon iz Srbije koji je dobio FDA odobrenje i proizvodio lekove za američko tržište) i konačno kao šef odeljenja liofilizata u novom pogonu. To je bilo fantastično iskustvo gde sam naučila jako puno o proizvodnji lekova, GMP-ju, korporativnoj kulturi i upravljanju. Krajem 2003. sam preko poznanika stupila u kontakt sa profesorom iz Velike Britanije koji je u to vreme tražio studente iz Srbije za svoj PhD program – on je ranije radio sa studentima iz Srbije i bio je impresioniran znanjem i sposobnostima.
Početkom 2004. odlazim na University of East Anglia u Norwich-u (Engleska) gde sam uradila doktorat na temu mikrotermalne analize farmaceutskih materijala. Na fakultetu sam bila deo velike internacionalne istraživačke grupe, svi smo se međusobno pomagali i družili, to jedan predivan period u mom životu. Tamo sam naučila samostalnost u istraživanju, rešavanje problema i donošenje zaključaka, kao i veštine prezentacije, kako usmene tako i u formi naučnih članaka i postera. Naučni rad je tekao jako lako, te sam već za dve i po godine kompletirala rad i počela da tražim posao. Išla sam na intervjue u velike farmaceutske kompanije u Britaniji jer sam želela da se vratim radu u industriji – shvatila sam da me ne privlači akademska karijera i da mi više leži rad u korporaciji.
U Pfizeru u mestu Sandwich u Kentu sam počela sa radom početkom 2007. godine, prvo kao formulator na odeljenju za inhalacione proizvode i medicinska sredstva. Pfizer je jedna od najvećih svetskih farmaceutskih kuća, sa kancelarijama u skoro svim zemljama sveta, ogromnim brojem proizvodnjih pogona i sa dva velika razvojno-istraživačka centra, jedan u državi Konektikat u Americi a drugi u Sandwichu. Posle tri godine rada na formulacijama, prešla sam da radim kao lider tima koji je radio na razvoju različitih kombinacija leka i medicinskih sredstava, od pen injektora do posebnih infuzionih proizvoda. Tu sam naučila puno o regulativi i kvalitetu, kao i o proizvodnji za kliničke studije.
Pfizer zapošljava ljude iz čitavog sveta, ekipa je veoma internacionalna a atmosfera jako inkluzivna. Svako je poštovan i dobrodošao, ceni se rad i znanje. Sa druge strane, život u malom mestu u ruralnoj Engleskoj je bio donekle neprijatan jer je lokalno stanovništvo često otvoreno pokazivalo netrpeljivost prema došljacima – a moj istočnoevropski akcenat je bilo nemoguće sakriti.
Posle nekoliko godina od mog zaposlenja, u Pfizeru je zavladala kriza i kompanija je bila prinuđena da smanji broj zaposlenih. Mnogo ljudi iz našeg razvojno istraživačkog centra je ostalo bez posla. Ja nisam želela da čekam da čujem da li i mene čeka ista sudbina, te sam aktivno krenula da tražim novi posao u okviru firme. Dobila sam ponudu da pređem u Ameriku, i tako kreće novo poglavlje.
Prelazak iz jedne zemlje u drugu u okviru Pfizera je prilično rutinirana stvar, ogroman tim ljudi se brine o transferu, počevši od viza, traženja smeštaja, otvaranja bankovnih računa pa do same selidbe. Posebni konsultanti za svaki deo procesa su tu da pomognu – na primer, par meseci pre selidbe je organizovan tzv. Home finding trip – nedelju dana boravka u hotelu gde je agent za nekretnine zadužen da nađe smeštaj i vozi nas okolo da nam pokazuje odgovarajuće kuće. Tim za selidbe organizuje prevoz najbitnijih stvari avionom a većina velikog nameštaja stiže brodom oko mesec dana kasnije. Sve je išlo jako glatko i bez ikakvih glavobolja.
U Americi sam živela u državi New Jersey, veoma blizu New York City-ja. Pfizer ima kancelarije po celoj SAD, a u samom New Jersey-u imaju pet lokacija. Posao koji sam dobila je bio u sklopu odeljenja Global Technology Services – veliko odeljenje koje uglavnom radi na proizvodima kada izađu iz faze razvoja i uđu u regularnu komercijalnu proizvodnju. Moj posao je bio da vodim i organizujem sastanke vezane za čitav razvojni portfolio Pfizerovih lekova male molekulske mase (biološki proizvodi imaju paralelnu strukturu i drugi tim ljudi). Na tim sastancima se diskutovalo o problemima u razvoju i rešavanju istih, i davalo odobrenje za prelazak na ključne faze u razvoju, npr. početak kliničkih studija, početak ICH stabilnosti, odobrenje za predavanje registracione dokumentacije regulatornim telima i slično. Tu sam naučila jako mnogo o različitim razvojnim procesima i jako proširila mrežu kontakata u okviru firme što mi je pomoglo u daljoj karijeri.
Posle par godina bavljenja isključivo portfolio sastancima, ja sam proširila delovanje i na neke starije proizvode koji su već godinama na tržištu a gde je bilo potrebno napraviti strategiju poboljšanja tehnologije ili rešavanja proizvodnih problema, kao i predloge za smanjenje troškova u proizvodnji. Takođe sam radila kao deo razvojnog tima za nekoliko onkoloških preparata, gde je moj posao bio da povežem naučnike iz razvoja sa proizvodnim pogonima i olakšam prelazak iz razvoja u regularne proizvodne tokove nakon komercijalizacije.
Konačno, posle šest godina u tehnološkom odeljenju, prelazim na posao direktora za lansiranje novih proizvoda. Tu sam vodila veliki tim stručnjaka – od razvoja, regulative, pakovanja, itd da bih obezbedila da proizvod bude spreman za dostavu već 24 sata nakon odobrenja za stavljanje leka u promet u Americi.
Moj život u Americi se mnogo razlikovao od Engleske – ljudi su mnogo prijatniji i osećala sam se zaista dobrodošlom. Prevashodno kroz sportske klubove u kojima sam učestvovala (trkački, plivački i biciklistički), upoznala sam puno Amerikanaca i postala veoma bliska sa njima. Takođe sam puno putovala i videla 36 od ukupno 50 američkih država. Međutim, u jednom trenutku se pojavila želja da se vratim u Evropu. Imala sam utisak da sam predaleko i da želim opet da živim na drugoj strani Atlantika. Posle sedam godina u Americi, došlo je vreme da se opet selim.
Zašto Danska? To je pitanje koje sam čula jako često kada sam rešila da se preselim. Moj odgovor je: Zašto da ne? Danska je mala skandinavska zemlja, ima veoma uređen sistem, primanja i standardi su visoki a ljudi ne žive za posao već imaju puno vremena za hobije i uživanje. Ovde ima puno farmaceutskih firmi i ulaže se u tehnologiju i razvoj. Svi govore engleski, mada vrlo koristi znanje danskog jezika.
Moj posao na lansiranju proizvoda u Americi nije mogao da se obavlja iz Evrope, pa sam bila prinuđena da tražim novi posao. Slala sam prijave za posao i u sklopu moje firme a i van nje, i posle par meseci traženja dobila sam mogućnost da radim u Pfizerovom timu portfolio lidera koji prave dugoročne proizvodno-tehnološko-logističke strategije velikih proizvoda koji su u skladu sa komercijalnim strategijama. Ovaj posao zahteva odlično poznavanje čitavog lanca proizvodnje i dostave lekova, sistem planiranja, kao i komercijalne strategije. Ovde sam naučila puno i o radu u alijansama jer je nekoliko lekova u mom portfoliju bilo iz alijansi sa drugim farmaceutskim kompanijama. To zahteva poznavanje pravnih ugovora i drugih pravnih aspekata rada sa drugim firmama.
Taj posao mi je omogućio prelazak u Kopenhagen – predivan grad pun jezera i parkova i srećnih ljudi. Danski sam brzo naučila i stekla veliki krug prijatelja, prevashodno kroz trkački klub i udruženje ljubitelja hevi metal muzike. Ovde živim već pet godina i zaista se osećam kao da je ovo bila prava odluka. Ja se jesam svesno odvojila od centrale kompanije u Americi ali sam zauzvrat značajno poboljšala kvalitet života. Za razliku od puno vremena provedenog u automobilu u SAD, ovde vozim gradski bicikl i ne posedujem auto.
Posle par godina na poslu portfolio lidera, dobila sam posao senior direktora za hemijske supstance koje podležu novoj regulativi – tu se bavim nitrozaminima i sličnim supstancama o kojima regulatorna tela širom sveta postavljaju nove zahteve sa kojima farmaceutske firme moraju da se usklade. Ponovo sam u kontaktu sa hemičarima, formulatorima, inženjerima, ali i regulatornim ekspertima i toksikolozima. Još jedna nova oblast u kojoj uživam, i gde radim sa puno pametnih i sposobnih ljudi. Mene je karijera vodila kroz puno zemalja i različitih poslova, promena mi prija. Ne znam šta će biti moj sledeći izazov, ali sam spremna da učim nove stvari i upoznajem nove ljude.
Kao savet kolegama koji se odlučuju na slične korake, rekla bih samo: budite hrabri. Ne morate sve odgovore da imate unapred, verujte u svoja znanja i veštine i to će biti dovoljno da savladate eventualne prepreke. Čvrsto verujem u povezivanje sa ljudima – i u velikom broju slučajeva su poznanstva bila zaslužna za korake u mojoj karijeri. Svakome bih savetovala da pokaže interesovanje za druge, otvori sebe za druženja i da to ne samo da može da urodi plodom u smislu novih prilika, već čini i život lepšim.