Kako ste odlučili da se zaposlite u inostranstvu?
Još pre fakulteta sam maštala da radim u inostranstvu. To je bio početak devedesetih. Mislim da su tada svi maštali o tome. U to vreme nije postojao internet, pa nisam mogla ni da tražim stipendije po svetu, kao što je danas slučaj. Upisala sam Farmaceutski fakultet u Beogradu 1993. i uz uspone i padove ga završila.
U vreme kada sam završila fakultet nije postojao nijedan nezaposleni farmaceut u Srbiji. Zaposlila sam se u Beogradu, dok sam iščekivala da profesorka pročita poslednju verziju diplomskog rada. Obišla sam apoteke po kraju, ostavila samo broj telefona. Ni CV nije bio potreban. I do kraja dana dobila posao.
Početak 21.veka je bio odličan za farmaceute u Srbiji. Nisam razmišljala o odlasku u inostranstvo. U to vreme sam samo želela izazovniji posao od rada u apoteci. U mojoj glavi je postojala ideja da treba da se oprobam u nekom dinamičnijem poslu i da će apoteka biti aktuelna jednog dana, kada budem želela da se smirim na jednom mestu. Zato sam se zaposlila u marketingu i prodaji Pharmanove i tu provela skoro 10 godina. Ovu firmu sam volela i nisam želela da je napustim kako bih radila u sličnoj firmi u Srbiji. Ideju o radu u inostranstvu mi je dala drugarica stomatolog, koja se spremala da radi u Dubaiju. Te 2012.god mi je iznenada umro otac. To me je nateralo na razmišljanje. Kako sam postala majka, dobila sam neke nove strahove. Želela sam da zaštitim decu od svega. Stalno sam bila pod stresom. Otvorili su se novi farmaceutski fakulteti u Srbiji. Shvatila sam da će se, onog momenta kada počne hiperprodukcija farmaceuta, cena rada drastično smanjiti.
Sin je trebalo za godinu dana da krene u prvi razred. I tad sam presekla. Do njegovog polaska u školu moram nešto da uradim. Ne sećam se tačno, kako mi je pala Norveška na pamet. Kroz glavu mi je prošlo da mi je neko nekada rekao da u Norveškoj možemo odmah da radimo. Bez nostrifikacije. Sa druge strane, Norveška je u Evropi, na samo 3h letenja. I nisam mnogo razmišljala. Našla sam kurs norveškog. Pitaju me da li je jezik težak. Pa ja sam farmaceut, ne postavljam takva pitanja. Jezik jednostavno mora da se nauči i ne razmišlja se da li je teško. U to vreme sam radila na terenu po celoj Srbiji, tako da sam tokom dugih vožnji slušala lekcije iz norveškog.
Rekli su mi da se na licencu farmaceuta čeka 6 meseci. Poslala sam dokumetna na vreme. Taman da završim kurseve. Međutim, licenca je stigla za mesec i po dana. Počnem da smirujem sebe, kao trener svoju ekipu. Polako, nema panike! Moraš još malo da učiš jezik! Ali ovo je dobar znak – Norveškoj trebaju farmaceuti. Sigurno je zato sve bilo obrađeno po hitnom postupku.
Kako je tekao proces regrutacije?
Pošto sam dobila ekspresno licencu, sačekala sam da prođe leto, učila norveški i počela da tražim po internetu apoteke po Norveškoj. Iz radoznalosti sam poslala biografiju na nekoliko oglasa. U to vreme su dolazili predstavnici Vitus apoteka u Beograd povremeno, da regrutuju farmaceute. Ovo samostalno istraživanje poslova sam radila u fazi čekanja da oni dođu. Međutim, brzo mi je stigao odgovor prvo od Vitusa za intervju preko Skype. Bila sam u panici. Pa ja ne znam jezik toliko. Sa svojom nastavnicom sam prevela moguća pitanja i odgovore i učila ih napamet. Prvi intervju je prošao onako, rekli su mi da se vidimo za par meseci u Beogradu i da učim još.
Posle mesec dana je sledio poziv od Apotek 1. Sada mi je bilo lakše da se sporazumevam na norveškom. Intervju sam već naučila napamet. Apotek 1 nije primala u to vreme naše ljude bez položenog državnog ispita. Odbili su me. I na kraju je usledio telefonski poziv od Boots apoteka. Oni nisu imali iskustva sa našim farmaceutima. Morala sam da im objašnjavam da imam pravo da radim sa tom licencom. Takođe da moraju da mi pošalju ugovor o radu, jer mi van EU jedino tako možemo da dobijemo boravišnu dozvolu. Onda je usledilo zatišje. Mislila sam da neće biti ništa od toga. Ali je ipak zazvonio telefon i poziv na intervju u Oslo. Ubrzo posle intervjua je stigla ponuda za posao, ali naravno da sam morala sama da sredim sve oko boravišne dozvole. Otputovala sam u Oslo o svom trošku kako bih u firmi potpisala ugovor i predala dokumentaciju lično u policiji. Nisam imala strpljenja da čekam pismo i zakazujem u ambasadi. Ovako je bilo brže. Kupila sam svoj mir. Taj dan u Oslu je dovoljan da se snimi veoma dramatičan film. Ono što te ne ubije, to te ojača.
Kako je tekla Vaša karijera u inostranstvu?
Početak je bio veoma stresan. Ideja da preselim celu porodicu, da muž i ja damo otkaz u sigurnim firmama i odemo u nepoznato je bila suluda. Deca su bila mala i verovala sam da njima to neće biti tako teško. Dogovor je bio da muž bude kod kuće sa decom, a ja da radim i prekovremeno ako se ukaže prilika. Prve godine nismo imali para za vrtić za ćerku. Sin je krenuo u školu, koja je basplatna.
Na početku je potrebno dosta novca. Seliš se u jednu od najskupljih zemalja na svetu. Pošto sam imala dobru platu u Srbiji, pre nego što sam napustila posao, uzela sam maksimalni keš kredit.
Došla sam sama, tri meseca pre ostatka porodice, kako bih malo utabala staze. Imala sam toliko toga da učim posle posla, da ne bih mogla sa decom. Sve je bilo preskupo. Hleb nisam kupovala, pretvarala sam cene u dinare i pomislila da nećemo preživeti. Toliko neprospavanih noći. Sva odgovornost je na meni. Nema odustajanja, ali će biti veoma teško. Iz prilično opuštenog života sa dva auta, počinješ život iz početka. Nije bilo čak ni od nule, više je krenulo iz minusa. Vraćamo se na gradski prevoz, idemo vikendom u posetu našim ljudima, koje sam upoznala na državnom ispitu, jer moja karta do posla samo vikendom važi za 4 osobe. Nismo imali para ni za šta sa strane. Samo sam se nadala da ćemo svi biti zdravi i nepovređeni.
Mi iz ne-EU moramo da polažemo državni ispit, kako bi nam privremena licenca prešla u konačnu autorizaciju. Morala sam da ustajem u 4 ili 5h, učim pre posla, idem na posao i posle posla budem nasmejana mama i supruga, koja motiviše celu porodicu. Ne znam kako sam izdržala, ali posle položenog ispita sam potpuno izgubila energiju. Sav taj nakupljeni stres, briga oko novca, učenje za ispit, motivacija porodice da će biti bolje… Trebalo mi je par meseci da se povratim.
Polaganjem državnog ispita mi, farmaceuti iz ne-EU, dobijamo autorizaciju za trogodišnjeg farmaceuta po norveškim standardima. Kako bismo potvrdili master iz Srbije, moramo da položimo razliku u ispitima i master rad.
Svi smo znali pravila igre, kada smo se odlučili da se preselimo u Norvešku. Ali smo, istovremeno, znali i da postoji put, kojim se stiže do priznatog mastera. Takva mogućnost je postojala samo u Oslu. Prethodno je bilo potrebno položiti određene ispite iz norveškog i engleskog, kako bi se uopšte steklo pravo na studiranje. Zbog ideje o studiranju sam se još jednom odlučila da izađem iz zone komfora i preselim porodicu sa Zapada na Istok, kako bih bila na pristojnoj udaljenosti od Osla i učinila studiranje mogućim. Istovremeno sam pronašla apoteku u okviru mog lanca Boots apoteka, koja ima problem da pronađe šefa apoteke, prijavila se za tu poziciju i dobila posao. Iako samo farmaceuti sa priznatim masterom u Norveškoj mogu da postanu šefovi apoteke, u slučaju nemogućnosti nalaženja “pravog” šefa, šansu dobijemo i mi, bez priznatog mastera.
Preselili smo se iz kišnog Stavangera u najtopliji deo Norveške – Telemark. Živimo u malom mestu. Troškovi su se smanjili, plata porasla, muž dobio posao, kupili smo kuću sa pogledom na more. Dobili smo kredit od opštine, koji je najpovoljniji i bez učešća. Zaista verujem da je pomogla činjenica što sam farmaceut. Mislim da smo mi rangirani visoko za dobijanje tog kredita. Na taj način te opština veže da živiš tu i pokrije manjak farmaceuta.
Koje ste sve prednosti prepoznali u Vašem radu u inostranstvu?
Sviđa mi se što postoje procedure i svi ih se pridržavaju. Čak i ako naiđeš na nepravilnost, izvadiš proceduru i sve se ispravi. Volim uređen sistem, gde se poznaju pravila. Lakše je svima.
Elektronski recepti olakšavaju posao. Program je napravljen za osobu, koja prosečno poznaje rad na računaru. Tokom registrovanja lekova izlaze interakcije, ukoliko ih ima. Na kraju se čak i pojavi poruka šta može još da se ponudi uz taj lek, da ublaži neželjena dejstva, npr. suva usta, dijareju, zatvor…
Ne mogu da se žalim da nisam napredovala u Srbiji, ali nekako mi je to lakše u Norveškoj. Dolazim iz društva gde moraš dobro da se pomučiš. U Norveškoj koristim polovinu svojih kapaciteta, da bih ostvarila neki cilj. Na početku mi je koleginica rekla da smanjim svoju efektivnost na 80% i da će biti dovoljno. Vođenje apoteke mi ne predstavlja problem. Neko misli da zahteva puno vremena, a meni zaista odgovara.
Oduševila sam se postojanjem tzv. socijalnih para na poslu, koje mogu da se iskoriste za putovanja. Tako da sam dve apoteke dovela u obilazak Beograda. Svi su se oduševili. Obišli smo sve važno u Beogradu, vreme je bilo fantastično, hrana fenomenalna. Posebno su se oduševili salatama. Bili su tužni zbog povratka kući i nadaju se još nekom dolasku.
Koji su izazovi koje ste morali da savladavate na razvojnom putu?
Dok sam postavila sve na svoje mesto, kako bih napokon počela da studiram i dobijem priznati master – država je promenila pravila igre. U februaru 2020.god je ukinut program izjednačavanja za farmaceute van EU. Sada nam bukvalno ne postoji druga mogućnost, nego da počnemo da studiramo iz početka 5-godišnji fakultet i da se nadamo da će nam biti priznato što više ispita. Ovo je bila baš nepristojna ponuda. Odmah se formirala grupa farmaceuta, koja je krenula u borbu da dobijemo šansu da studiramo po starim pravilima. Pandemija je otežala tu borbu. Bilo je teško doći do odgovornih ljudi. U početku se nisam uključivala u priču, bila sam prilično slomljena i nemoćna.
Ali onda je proradio inat u meni, onaj pravi srpski. Želela sam da praktično pokažem koliko je rešenje neadekvatno. Ne samo za nas, već i za državu. Ujedno se taj isti sistem toliko zapetljao, da su donosili potpuno suprotne odluke. Rešila sam da napravim eksperiment i dobijem dokaze, kojima mogu da prkosim sistemu. Mislim da imam temu za master rad.
Početkom 2021.god sam poslala pismo u ime svih farmaceuta iz exYU – Ministarstvu zdravlja, koje je odgovorno za davanje licenci. Predložila sam da se uvede ispit na istoj ustanovi u kojoj smo polagali državni ispit. Napisala sam “pismo br.1” da smo mi spremni i da platimo taj ispit, iako se na državnom fakultetu ne plaća. Objasnila da je zaista nepotrebno da mi napuštamo svoje poslove u apotekama, gde je inače teško naći farmaceute. Posebno se u pandemiji pokazalo koliko smo potrebni. Istovremeno treba da zauzimamo mesta deci od 19 godina, koja žele da postanu farmaceuti. Oni su se zahvalili na predlozima na svoj poznat ljubazan norveški način, napisali da shvataju moju frustraciju, ali da mi preporučuju da konkurišem na regularan način.
Konkurisala sam na fakultet i kao Vukovac iz Srbije lagano dobila mesto (da, da, gledaju se ocene iz srednje škole). I to ne samo ja, već istovremeno nas 10 farmaceuta iz Srbije, ali i 10 Pakistanaca. 20 od 80 mesta smo zauzeli mi, već gotovi farmaceuti sa mnogo godina iskustva, kako u Norveškoj, tako i u svojoj zemlji. Bilo je zabavno gledati odgovorne na fakultetu kako se znoje i razmišljaju šta će sa nama. Ne smeju da nam zabrane studiranje. Pismo broj 1 kaže da je to jedini put. Sve je bilo po zakonu. Pokušavali su da nam objasne da to nije program za nas, da zbog nas neki mladi ljudi neće ostvariti svoj san i postati farmaceuti. Pozivali se na našu savest.
Onda sam fakultetu napisala pismo objašnjenja. Prosledila im i pismo broj 1 i rekla da Ministarstvo zdravlja mora da preuzme odgovornost za te mlade ljude, koji ne mogu da studiraju. Onda su se ipak konsultovali svi redom i dozvolili nam da studiramo po prvoj odluci samo to što nam nedostaje. Ali zbog toga što nas nisu očekivali u tolikom broju, stavili su nas na pauzu ove godine i počinjemo sa studiranjem na jesen.
Po nekoj mojoj ličnoj podeli, postoje dve grupe farmaceuta: oni koji reše da se bave naukom i nastave u tom smeru i mi, koji volimo prodaju i zanimaju nas samo brojke. Ili kao što često ističem da sam ja ekonomista – zarobljena u telu farmaceuta. Meni je najlakše drugima obasniti situaciju kroz brojke i naravno proporciju. Tako da sam napisala pismo o bezizlaznoj situaciji i poslala na mnoge adrese: svim mogućim ministarstvima (dobila odgovor naravno da nisu nadležni), novinama (koje nisu odgovorile)… Onda sam se setila da je Facebook dobro sredstvo da se moj glas daleko čuje i objavila članak pod nazivom Diskriminacija srpskih farmaceuta na farmaceutskoj grupi koja broji preko 5.000 članova iz cele Norveške. Tu su profesori sa fakulteta, ljudi iz ministarstva, šefovi apoteka, predstavnici lanaca apoteka…
U objavi sam postavila pitanje
- Da li je moguće da Norveška ima para za bacanje, jer jedan student godišnje košta državu 20.000 eura. 5 godina 100.000 eura?
- Zašto se pravila igre menjaju tako da nam otežaju dobijanje priznatog mastera?
Mnogi su se uznemirili. Lanci apoteka su se zapitali da li je baš tako. Posle par dana me je kontaktirala predsednica Udruženja farmaceuta Norveške da zakaže sastanak na tu temu i da probamo da nađemo rešenje. Malo sam bila nepoverljiva i objasnila joj da smo mi kontaktirali Udruženje na početku, nismo dobili pomoć i ljudi su počeli da se isčlanjuju. Opet sam brojkama prikazala koliko mogu da izgube godišnje, ako se odjednom svi Srbi iščlane. Ona je krenula da traži način. Trenutno sam njen kontakt sa farmaceutima iz Srbije. Shvatila je da imam moć da pozovem ljude na bojkot udruženja. Zamolila me da sačekamo malo. Videćemo gde i kad će ta priča stići. Promene u Norveškoj se dešavaju sporo. Verujem da ću ja pre završiti fakultet, nego što će se naći neko drugo rešenje.
Gde sebe vidite za 5-10 godina?
Prvo bih volela da za 2 godine mogu da se pohvalim da je master završen i da mogu napokon da postanem pravi šef. U aprilu 2024. će biti 10 godina od mog dolaska u Norvešku. U istom mesecu ću proslaviti i 50.rođendan, ali ovog puta u krugu dragih ljudi – jer sam 40.rođendan proslavila potpuno sama, 7 dana po dolasku u Norvešku, bez ikog poznatog. Nisam išla ni na posao, jer je bila nedelja.
Posle završenog mastera želim da pronađem apoteku sa lepim radnim vremenom, blizu kuće u kojoj ću biti pravi šef i da hobi bude glavna preokupacija u mom životu. Kao i briga kakvo će vreme biti za vikend. Iako su drugi ljuti zbog ove nepravde prema srpskim farmaceutima, meni to ne pada toliko teško. Veoma sam dinamična osoba i bilo bi mi dosadno u suprotnom. Ovako nemam vremena za krizu srednjih godina. Pravo sa fakulteta u penziju. A za sada koristim studentske povlastice.
Kakvi su Vaši utisci o kulturi življenja i specifičnostima života u inostranstvu izvan profesije? Kako ispunjavate slobodno vreme?
Kada sam se doselila, bila sam zbunjena da je ljudima glavna preokupacija, kakvo će vreme biti za vikend. Isto mi je bilo čudno da polemišu kako im se ne sviđa boja letnje uniforme. I čitav forum na tu temu. A meni je sve bilo lepo i udobno.
Oduvek sam se bavila muzikom. Pevanje je moja preokupacija. Završila sam i nižu muzičku školu na odseku solo pevanje. Svirala sam klavir. Porodica nije imala para da mi kupi klavir. Vežbala sam u muzičkoj školi, kada svi završe sa nastavom.
Briga o porodici je stavila sve hobije po strani. Onda sam sasvim slučajno saznala za neki ženski hor u mom mestu. Peva se popularna muzika. Svake druge godine se organizuje Kabare. To je veoma ozbiljan projekat od 6 koncerata zaredom. Muzika, kostimi, koreografija, skečevi. To mi je potpuno preokrenulo život. Počela sam da živim za hobi, posao je bio tu da se odradi, ali pevanje i igranje je bilo glavno. Kada sam se priključila društvu, imala sam 45 god. i bila sam u grupi mlađih članova. Oduševile su me žene starosti 60+, koje su pune energije. Bilo je članova i od 80god. To je ono što želim sebi u budućnosti: da mi hobi bude preokupacija, da budem zdrava i razigrana i kada postanem penzioner. U Norveškoj sam kupila klavir deci, ali sada ga uglavnom ja sviram. Želim da napravim repertoar popularnih pesama, koje imaju samo klavir i glas za mini koncert.
Druga preokupacija je nordijsko skijanje. Sa 45 godina sam prvi put stala na skije. Nije se završilo tragično. Zaljubila sam se u skijanje.
Sa iskustvima koje imate šta biste preporučili kolegama koji planiraju da nastave svoju karijeru u inostranstvu?
Ne mislim da bi svi trebalo da odu u inostranstvo. Imam puno kolega, koji su se fantastično snašli u Srbiji. I treba da neguju to što imaju.
A ako se ipak odlučite na put van zemlje, treba da znate da ništa nije nemoguće. Sledite svoje snove. Dobro razmislite, jer put nije lak. Iako smo svi na početku puni entuzijazma, svako reaguje drugačije u kritičnim momentima. Mene je najbolje opisala koleginica Norvežanka, koju sam upoznala na početku. Rekla je da za mene ne postoje problemi, već samo rešenja. Iako su me obeshrabrivali da ne može četvoročlana porodica da živi sa jednom platom, ipak sam krenula u tu priču. I preživeli smo. Ako postoji 1% šanse za uspeh, ja ću krenuti u tu bitku. Neko dobije hiljadu šansi i ni jednu ne iskoristi, a neko i tu jednu šansu pretvori u uspeh. Ipak mi potičemo iz zemlje Novaka Đokovića, koji tuđi meč poen, pretvori u svoju pobedu.